Signatura: HR–AZDN–17
Klasifikacija: J.1.2
Naziv fonda: Ninska biskupija
Vrijeme nastanka gradiva: 1557./1830.
Razina opisa: fond
Količina: 9 knj., 57 kut., 6 svež.; d/m 5,90
Stvaratelj: Ninska biskupija (Dioecesis Nonensis, Diocesi di Nona)

 

POVIJEST STVARATELJA GRADIVA

Prvi ninski biskup prema predaji bio je Sv. Asel kasnije Anselmo, jedan od 72 Isusova učenika. Međutim, povijesno utemeljen redoslijed ninskih biskupa počinje s Teodozijem (879.–890.), koji je upravljao biskupijom za vladanja kneza Branimira. Biskup Teodozije i knez Branimir učvrstili su veze sa Svetom Stolicom. Nakon smrti splitskoga biskupa Marina (885.–886.) Teodozije upravlja i Splitskom biskupijom i jurisdikcija ninskog biskupa proteže se na tadašnju cijelu Hrvatsku. Njegov nasljednik biskup Grgur, poznat kao Grgur Ninski, u sukobu je sa splitskim biskupom glede crkvene jurisdikcije na cijelom prostoru Hrvatske. Na crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. ukida se Ninska biskupija i pripaja Splitskoj metropoliji i nadbiskupiji, a Grguru je povjerena Skradinska biskupija. Područje Ninske biskupije podijeljeno je između novoosnovanih biskupija u Biogradu i Kninu. Za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira na Splitskom crkvenom saboru 1075. ponovno je obnovljena Ninska biskupija kojoj je na čelu biskup Formin. Ninska biskupija je tada obuhvaćala Ninsku, Lučku i polovicu Ličke županije. Forminov nasljednik Grgur, posvećen za biskupa 1100., priznaje primat Splitske metropolije.

U nizu ninskih biskupa poznat je biskup Matej (1170.–1194.), koji je zajedno sa splitskim nadbiskupom Rajnerom sudjelovao na 3. lateranskom saboru 1179. Za biskupa Mateja osniva se 1185. Krbavska biskupija kojoj se pridružuje lički dio Ninske biskupije. Zadarski nadbiskup Manzavin pokušava 1198. Ninsku biskupiju pridružiti Zadarskoj no ona sve do ukinuća ostaje u okviru Splitske metropolije. Razdoblje od 12. do 14. st. zlatno je doba Nina i Ninske biskupije, grad je u to doba bio velik i bogat, a u njemu su postojale brojne crkve i samostani. Za biskupa Sansona II. (Samsona), koji se spominje u vrelima 1241., grad Nin 26. kolovoza 1244. dobiva od kralja Bele IV. potvrdu Andrijine darovnice iz godine 1205. kojom su Ninu zajamčena sva prijašnja prava, autonomija i sav teritorij koji su uživali. Kralj je odredio da bribirski upravitelj Roland ustupi Ninskoj biskupiji kaštel Četiglavac (u današnjem Islamu Latinskom), koji je kasnije postao ljetnikovac ninskih biskupa. U vrijeme biskupa Stjepana (1272.–1284.) proširene su granice Ninske biskupije na područje Like i Banske krajine. Četrnaesto stoljeće obilježit će petorica biskupa iz ugledne zadarske plemićke obitelji Matafari. Prvi je bio Nikola Matafari, kasnije zadarski nadbiskup (1330.–1333.), Ivan Matafari (1342.–1353.) i Dimitrije (1354.–1375.) za kojega je Nin, po primjeru drugih gradova u Dalmaciji, priznao vrhovništvo hrvatsko–ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca. Slijedi Ludovik Matafari (1375.–1377.), nećak Dimitrijev koji je postao diplomat na dvoru kralja Ludovika i poslanik u Francuskoj. I konačno, Dimitrije II. Matafari (1377.–1387.).

U 15. stoljeću počinje nova faza u životu Ninske biskupije. Pod pritiskom turskih osvajača grad i biskupija će početi sve više slabiti i nastupit će teška vremena za biskupiju. U vrijeme dolaska pod Mletke biskupom je imenovan Nikola iz Trevisa (1410.–1424.). Svladavši hrvatski jezik biskup Nikola odlazi u Bosnu i radi na obraćenju bosanskih heretika (krstjana). U vrijeme sve žešćih prodora Osmanlija za biskupa Jakova Bragadina (1462.–1474.), opustošila su mnoga sela Ninske biskupije, a stanovnici se preselili na teritorij Zadarske nadbiskupije, gdje dolazi do spora između biskupa Bragadina i zadarskoga nadbiskupa Mafeja Vallaressa oko jurisdikcije nad vjernicima. Bragadina je naslijedio Grgur (1475.–1521.), prvi od trojice biskupa iz šibenske plemićke obitelji Divnić (Difnico). Njemu je papa Inocent VIII. podijelio 1486. godine izričito dopuštenje boravka u susjednom Zadru. Kao razlog navode se loše klimatske prilike. Papa je isto tako dopustio biskupu da može obavljati jurisdikciju nad vjernicima njegove biskupije koji obitavaju na teritoriju Zadarske nadbiskupije. U ovom periodu teritorij biskupije već je bio umnogome opustošen od strane Osmanlija tako da 1482. godine 22 župnika Zadarske nadbiskupije i 22 Ninske biskupije ovlašćuju dvojicu svojih delegata da u Veneciji ishode oslobođenje od desetine zbog stalnih turskih zalijetanja. Biskup Grgur Divnić obnovio je ninsku katedralu i dao izgraditi pravokutnu kapelu sv. Marcele. Mletačko–turski ratovi između 1499. i 1502. godine imali su teške posljedice za Ninsku biskupiju. Sve su crkvene institucije premještene u Zadar, pa se tako grad Nin pretvorio u opustošeno mjesto bez stanovnika. Papa Leon X. imenovao je 1521. Jakova Divnića (1523.–1554.), sinovca biskupa Grgura Divnića, biskupom–koadjutorom s pravom nasljedstva. U njegovo doba teško je stradala cijela Ninska biskupija. Turci su, osvajajući godine 1527. Kožulovac, Perušić, Benkovac, Kličevac, Korlat, Karin i Obrovac, držali pod svojom upravom veliki dio teritorija Ninske biskupije.

Mletački plemić Marko Loredan (1554.–1577.) naslijedio je biskupa Jakova. U vrijeme Ciparskog rata (1570.–1573.), obrana grada je bila tako slaba te su ga 1570. stanovnici napustili i grad spalili, nakon što su u Zadar prenesene sve relikvije. Osmanlije su ušli u grad i Nin je dvije godine posve nenastanjen, no već je 1573. ponovo oslobođen. Godine 1573. papa Grgur XIII. imenovao je biskupa Loredana apostolskim administratorom Zadarske nadbiskupije i na toj dužnosti je ostao sve do svoje smrti 1577. Biskupa Loredana nasljedio je Zadranin Petar Cedolini (1577.–1581.). Biskup Cedolini je godine 1579. obišao skoro sve župe Ninske biskupije. Uspio je pohoditi i sve one koje su se nalazile pod turskom vlašću. Apostolski vizitator i nadbiskup Augustin Valier iz Verone u svojem izvješću donosi da je biskup Cedulin u ninskoj katedrali »održavao propovijedi na hrvatskom jeziku«. Biskup Horacije Belloti (1592.–1601.), franjevac konventualac, stanovao je u franjevačkom samostanu u Zadru. U Ninu je obitavao generalni vikar Vincenzo Moroso koji je pripadao redu sv. Dominika. Biskup Belloti je revni pristaša tridentske obnove, obilazio je župe, otvarao škole po selima zahtijevajući od svećenika da propovijedaju na narodnom jeziku, održao je 1598. biskupsku sinodu. On je 1599. posjetio i onaj dio Biskupije koji se nalazio pod turskom vlašću. Biskup Blaž Mandevio (1602.–1643.), rođen u Novigradu 1570. godine kao domaći čovjek dobro je poznavao hrvatski jezik na kojemu je vjernicima držao propovijedi. Isto tako je naredio nekim ninskim kanonicima neka propovijedaju na narodnom jeziku. Kako u Ninu nije imao uvjeta za osnutak sjemeništa, odredio je jednoga učitelja da podučava klerike. Za biskupa Šime Divnića (Difnico), (1646.–1649.), Nin je najteže pogođen kada je odlukom generalnog providura Foscola za Kandijskog rata 1664. grad najprije napušten, zatim zapaljen, a na kraju još i bombardiran s galija kako bi bilo onemogućeno da se Turci tu učvrste. Nije ostala pošteđena ni katedrala Sv. Anselma, nego je i ona bila zapaljena. Ostala je samo kapela sv. Marcele. U takvom je stanju razrušenosti Nin ostao nenastanjen do kraja Kandijskog rata 1669. godine. Nin se od tada nikada više nije oporavio i vratio u nekadašnja zlatna vremena. Nakon Kandijskog rata život u Biskupiji se počinje normalizirati jer je turska opasnost smanjena. U vrijeme biskupa Franje Grassija (1667.–1677.) Biskupija se obnavlja duhovno i materijalno. Papa mu u dekretu o imenovanju naređuje neka popravi stolnu crkvu i biskupsku kuću. Stanovao je u Ninu po nekoliko mjeseci kako bi ubrzao poslove obnove, koja je i završena za njegove uprave. Uspio je isposlovati od turskih vlasti odobrenje (ferman) 1672. godine kojim mu je sultan Mehmed IV. dopustio pohađanje i duhovnu skrb nad onim župama Ninske biskupije koje su se nalazile na osmanskom posjedu. Iste godine 1672. zbog slabog zdravlja dobio je od sv. Kongregacije dozvolu da boravi u Zadru, gdje su bili premješteni i biskupijski arhiv i drugi crkveni dokumenti iz kojih je kasnije Grassi sastavio jednu knjigu spisa i povelja važnih za Ninsku biskupiju nazvanu kasnije »Liber Rubeus«.

Nakon smrti Grassija za biskupa je imenovan Trogiranin Ivan Borgoforte (1677.– 1687.). U njegovo vrijeme Ninska biskupija je oslobođena od osmanlijske okupacije. Nakon oslobođenja lički dio Ninske biskupije priključen je Senjskoj biskupiji.

Biskupi 18. st. morali su se suočiti s materijalnom opustošenošću i teškim stanjem Ninske biskupije. Oni su se zalagali za duhovnu i materijalnu obnovu čitave biskupije i samog grada Nina. Od biskupa iz 18. st. treba spomenuti Jerolima Fondu (1733.– 1738.) koji je obnovio brojne crkve i nastojao je urediti crkvene prihode. Teško vjersko stanje bilo je također i posljedica brojnog pravoslavnoga stanovništva koje je s prodorima Osmanlija dolazilo na ninsko područje. Za Fondina nasljednika biskupa Ivana Frederika Rose (1738.–1742.) obnavlja se biskupska palača, a njegov nasljednik biskup Toma Nekić (1743.–1754.) rodom iz Jasenica, pri proširenju sakristije ninske katedrale 1746. dao je porušiti kapelu Sv. Ivana Krstitelja. Naslijedili su ga biskupi Antun Tripković (1754.–1771.) i Ivan Krstitelj Jurilić (1771.–1789.) koji je dao svečano prenijeti u Nin ninske relikvije koje su već oko tristo godina bile čuvane u Zadru. Posljednji rezidencijalni biskup Ninske biskupije bio je Josip Grgur Scotti (Žuvić) (1789.–1806.) rodom iz Kaštel Starog. On je 1807. godine premješten za zadarskoga nadbiskupa. Nakon biskupa Žuvića mjesto Ninskog biskupa ostaje ispražnjeno. Biskupijom upravlja generalni vikar arhiđakon Josip Jurinović sve do njenog ukinuća 1828. godine bulom pape Leona XII. »Locum Beati Petri« kojom je provedena reorganizacija biskupija u Dalmaciji. Područje Ninske biskupije u cjelini pridruženo je Zadarskoj nadbiskupiji.

 

NADLEŽNOST I FUNKCIJE

Područje Ninske biskupije i nadležnost ninskoga biskupa mijenjala se tijekom stoljeća. U vrijeme narodne dinastije ninski biskup je bio hrvatski biskup, odnosno biskup cijele Hrvatske. Na splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine Splitska biskupija kao nasljednica Salonitanske crkve postaje metropolijom, ukida se Ninska biskupija, a njen biskup Grgur postaje skradinskim biskupom. Od tada je Ninska biskupija u nadležnosti Splitske metropolije pod kojom će ostati sve do svog ukinuća 1828. Granice biskupije nakon ponovnog uspostavljanja biskupije 1075. godine obuhvaćale su Ninsku, Lučku i polovicu Ličke županije tj., teritorij Ravnih kotara koji je na istoku graničio sa Skradinskom biskupijom u koju su spadali Biograd i Bribir, na zapadu u Lici s Modruškom županijom i na sjeveru s Buškom županijom. Osnivanjem Krbavske biskupije 1186. godine Ninskoj biskupiji ostaje samo južni dio Like. Ninska biskupija ponovo širi svoje granice 1272. godine kada u njezinu nadležnost ponovo ulazi veći dio Like i Banske krajine. Već od kraja 15. stoljeća stanovništvo Ninske biskupije napušta svoja ognjišta i seli se u druge krajeve tako da područje biskupije ostaje opustošeno bez vjernika. Granice Ninske biskupije u 16. i 17. stoljeću bile su samo formalne jer je stvarno velik dio područja Biskupije bio pod okupacijom Osmanlija. Ispražnjeni teritorij Biskupije naseljava novopridošlo stanovništvo iz Bosne i iz drugih krajeva Osmanlijskog Carstva. Duhovnu brigu za katolički puk preuzeli su franjevci s Visovca koji su imali sultanovo dopuštenje da mogu duhovno skrbiti za katolički puk u Turskom Carstvu. Nakon oslobođenja od Turaka 1684. godine lički dio biskupije biva pripojen Senjskoj biskupiji tako da je granica Biskupije prema Lici išla po državnoj granici između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. U tako smanjenim granicama Ninska biskupija će ostati sve do svog ukinuća 1828. godine kada se pripaja Zadarskoj nadbiskupiji.

Prema odredbama Tridentskoga sabora biskupi su obavljali kanonske vizitacije svoje biskupije i redovito odlazili u Rim (ad limina) osobno ili bi imenovali opunomoćenu osobu koja je podastirala Svetoj Stolici izvještaje o stanju biskupije.

Popis ninskih biskupa iz vremena za koje je sačuvano arhivsko gradivo

Ovaj popis donosimo prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji. Crkev v Jugoslaviji 1974. Zagreb: Biskupska konferencija Jugoslavije, 1975. Navedeni su samo biskupi i vikari za čije službe su sačuvani arhivski zapisi.

52. Marko Loredano (1554.–1577.)
53. Petar Cedolini (1577.–1581.)
54. Jeronim Mazzarelli (1581.–1588.)
55. Anđelo de Gradii (1588.–1592.)
56. Horacije Belloti (1592.–1602.)
57. Blaž Mandevio (1602.–1645.)
58. Šimun Divnić (1645.–1649.)
59. Juraj Juričević (1649.–1653.)
60. Franjo de Andreis (1653.–1666.)
61. Franjo Grassi (1667.–1687.)
62. Ivan Borgoforte (1677.–1677.)
63. Ivan Vušić (1688.–1689.)
64. Juraj Parčić (1690.–1703.)
65. Martin Dragolović (1703.–1708.)
66. Ivan Manola (1709.–1711.)
67. Antun Rossignoli (1713.–1715.)
68. Nikola Drašić (1716.–1720.)
69. Bernard Dominik Leoni (1722.–1727.)
70. Ivan Andrija Balbi (1728.–1732.)
71. Jeronim Fonda (1733.–1738.)
72. Ivan Friderik Orsini Rosa (1738.–1742.)
73. Toma Nekić (1742.–1754.)
74. Antun Tripković (1754.–1771.)
75. Ivan Krstitelj Jurileo (1771.)
76. Josip Jurinović, generalni vikar (1772.–1789.)
77. Josip Grgur Scotti (1789.–1806.), generalni vikar
78. Josip Jurinović, generalni vikar (1807.–1828.)
79. Niccolo Muzio, generalni vikar (1829.–1830.).

 

POVIJEST FONDA

Nakon smrti arhiđakona Josipa Jurinovića, generalnoga vikara Ninske biskupije, i ukinuća Ninske biskupije bulom »Locum Beati Petri«, već 1829. godine pisar Gaetano de Benvenuti je napravio popis i indeks spisa Ninske biskupije koji su početkom lipnja 1830. preuzeti u nadbiskupsku kancelariju. Sačuvan je prvotni popis i kazalo gradiva koje je izradio Benvenuti. U tome popisu je naveden veći broj kutija i spisa što se ne podudara s današnjim naslovima na kutijama i svežnjevima, ali je vidljivo da se radi o istom gradivu.

Netko je kasnije očito ispremiješao spise te ih naslovio vrlo uopćenim nazivljem. Spisi se nalaze u kutijama i svežnjevima.

 

SADRŽAJ FONDA

Fond danas sadrži 9 knjiga, 57 kutija i 6 svežnjeva spisa gradiva. Kako fond nije arhivistički obrađen, nije ni izrađen novi arhivistički inventar ili popis gradiva. Djelomično su sačuvani urudžbeni zapisnici i Knjiga ređenja. Osim općih spisa, gradivo sadrži seriju sudskih spisa, zatim ženidbenih spisa, spisa o redovnicima, vizitacije, spise o nadarbinama i Biskupskoj menzi, spise Ninskog kaptola.

Niže donosimo popis serija spisa. Taj je popis gruba evidencija i neophodno je nakon sređivanja izraditi sumarni i po potrebi dijelom analitički inventar.

 

POPIS GRADIVA SERIJE

1. Spisi Kurije/Ordinarijata Ninske biskupije; 1664.–1830., 4 knj., 27 kut; 2,60 d/m
2. Ženidbeni spisi, 1678.–1830., 14 kut; 1,10 d/m
3. Sudski spisi, 15.–19. st., 7 kut; 0,80 d/m
4. Vizitacije, 1634./1830.–1831., 3 kut; 0,30 d/m
5. Kaptol Ninske biskupije, 1595./1813., 3 kut; 0,30 d/m
6. Matične knjige, 17./19. st., 5 knj., 2 svež.; 0,30 d/m
7. Ekonomski spisi, 17./19., 3 kut.; 0,30 d/m
8. Rukopisi, 17./18.st., 1 svež.; 0,10 d/m
9. Tiskovine, 17./19.stoljeće, 1 svež.; 0,20 d/m
10. Razno, 17./19.st., 2 svež; 0,30 d/m

 

JEZIK/PISMO: talijanski, hrvatski i latinski; latinica, glagoljica, ćirilica.

 

OBAVIJESNO POMAGALO

Arhivska pomagala ne postoje osim starog popisa od Benvenutija i registraturnih pomagala.

 

BIBLIOGRAFIJA

Bianchi, Carlo Federico. Zara cristiana 2. Zadar, 1879. *** Bianchi, Carlo Federico. Kršćanski Zadar / preveo Velimir Žigo, sv. 2. Zadar: Zadarska nadbiskupija, Matica hrvatska, 2011. *** Kolanović, Josip. Zbornik ninskih isprava od XIII do XVII stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, br. 16–17(1969). *** Strika, Zvjezdan. »Catalogus episcoporum ecclesiae Nonensis« Zadarskog kanonika Ivana A. Gurata, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 49(2007). *** Šematizam Zadarske nadbiskupije. Zadarska nadbiskupija, 2005.